Problemi djece u Sudanu
Oružani sukobi nastavljaju se u Darfuru u kojem su u opasnosti životi 1,8 milijuna djece. Mnoga su djeca nažalost izložena okrutnom nasilju. Bolest, pothranjenost i prekid u funkcioniranju osnovnih službi poput pristupa pitkoj vodi i obrazovanju također ostavljaju trag na djeci.
Mirovni sporazum iz 2005. godine prekinuo je desetljeće civilnog rata u južnom Sudanu i stvorio prilike da se popravi situacija za djecu koja tamo žive.
Problemi
- Jedno od desetero djece u Sudanu umire prije navršene pete godine života. Malarija, akutne respiratorne infekcije i dijareja ubijaju više od 100 000 djece godišnje.
- Uvjeti u kojima žive žene i djeca u Sudanu su okrutni. Stopa smrtnosti majki je tri puta viša u Darfuru nego u ostatku Sudana.
- Više od 20 milijuna ljudi nema pristup sanitarnim čvorovima, 17 milijuna djece nema pristupa pitkoj vodi.
- Tisuće djece koje su nekoć bili unovačeni ili na neki drugi način priključeni vojnim postrojbama sada trebaju pomoć u procesu reintegracije u društvo.
- Više od 2 milijuna ljudi se oslanja na humanitarnu pomoć u hrani. Manje od 1 posto svih domaćinstava koristi jodiranu sol, što pridonosi stopi oboljelih od guše od 22 posto.
- U sjevernom Sudanu, spolno sakaćenje žena koje ostavlja nepopravljivu štetu djevojčicama ostaje i dalje problem.
- Više od polovine djece u dobi 6-13 godina u Darfuru i skoro tri četvrtine ukupnog broja djece školske dobi u južnom Sudanu ne polaze školu. Tek oko 1 posto djevojčica završava osnovnu školu u južnom Sudanu.
PRIČA IZ SUDANA
Moj život: rat, glad i malarija
iz autobiografije Alek Wek, objavljeno uz dopuštenje magazina Globus
„Bila sam devetogodišnja djevojčica kada je rat uništio moje djetinjstvo. Ostala sam bez oca, bez obitelji i domovine."
Usred noći su me probudili pucnjevi. Skočila sam s kreveta i uzela odjeću. Vani je bila vojska. Tresla sam se od straha. Nekoliko sekundi poslije zapazila sam svjetlo koje dopire ispod vrata hotelske sobe. Postalo mi je jasno da se nalazim u luksuznom milanskom hotelu. No, ponovno sam čula zvukove nalik na rafale. Bilo je to vozilo gradske čistoće koje je utovarivalo kontejnere sa smećem na glavnom trgu. Nisam bila u Sudanu. Nisam se trebala bojati.
RUŽNI SNOVI
Znam da su sve moje noćne more i svi moji ružni snovi rođeni onog dana kada mi je djetinjstvo naprasno uništeno. Bila sam devetogodišnja djevojčica i zbog rata sam ostala bez svoga oca, svoje obitelji, svoje domovine... Rođena sam kao sedmo dijete od devetero braće i sestra, u gradiću koji se zove Wau. Alek, moje ime, na jeziku naroda Dinka znači crna krava s mrljama. Takva je krava simbol sreće. Visoka sam 182 centimetra, to sam naslijedila od oca. Majka mi je dala osmijeh. Oboje su mi darovali indigo boju kože. Moj je narod živio na jugu Sudana tisućama godina. Sukobi između animista i kršćana na jugu s muslimanima na sjeveru krvavi su i traju desetljećima. Eskalirali su nakon 1950. godine, kada su se Britanci odlučili napustiti svoju bivšu koloniju. Pet godina prije moga rođenja, 1972. potpisano je prvo primirje. Odrasla sam u obitelji koja se smatrala srednjim slojem. A živjeli smo u sobi s dva kreveta, izgrađenoj od cementnih blokova, s dvorištem za krave. Mama, tata i šestero djece. Troje najstarijih već je napustilo dom. U Europi bi ljudi moju obitelj smatrali vrlo siromašnom. Nismo imali struje, tekuće vode, zahoda. No imali smo dovoljno hrane, solidni krov nad glavom i jednostavnu odjeću. Mnogi su bili siromašniji od nas, radili su danonoćno u poljima i živjeli u nastambama s krovom od granja. Moj otac je bio zadužľen za obrazovanje u našoj lokalnoj upravi. Svako je jutro odlazio na posao u odijelu i s kravatom, noseći crnu kožnu aktovku. Pazio je na svoj izgled i odijevanje, bio je visok gotovo dva metra, vrlo uglađen i ljubazan. Navečer bi sjeo u naslonjač ispred kuće, pio čaj i slušao BBC-jeve vijesti na svom malom radijskom prijemniku s baterijama. "Što si naučila danas?"; pitao me svake večeri. "Jesi li naučila kako ćeš vladati svijetom?" "Nisam", odgovarala bih stidljivo. "Pa, onda ulazi u kuću i piši zadaću."
OČEV PAD
Kraj mog bezbrižnog djetinjstva došao je zajedno s još dva događaja koja su se, svaki na svoj način, duboko urezala u moje pamćenje. Prvo je moj otac doživio nezgodu dok se vraćao s posla. Vozio je bicikl i pao u neku rupu na cesti. Slomio je lijevi kuk, liječnici u Kartumu morali su ga operirati, dugo se oporavljao i bilo nam je teško bez njega. Iste godine, 1983., ponovno je izbio građanski rat. Vlada je ukinula autonomiju na jugu i uvela šerijatski zakon. Sudanska narodnooslobodilačka armija ponovno je krenula u borbu. Grad Wau je postao prva linija bojišnice, pobunjenici su bili u predgrađu, vojnici u gradu, kaos su izazivale i divlje milicije. Bile su to grupe gangstera bez ikakve političke kontrole. Oni su htjeli samo pljačku, silovanje, razaranje. Nije ih bilo briga tko si ni čiji si. Nerijetko su to bila djeca naoružana do zuba. Dobrosusjedski odnosi, miran život pun tolerancije i razumijevanja, sve je to zauvijek nestalo.
MRTVA TIJELA
Prvi sam put tada vidjela i mrtva tijela. Sa sestrom Adaw krenula sam po vodu izvan grada. Osjetile smo užasan smrad koji se širio kroz zrak. U travi smo potom ugledale tijelo žene. Malo dalje smo vidjele i drugu ubijenu djevojku. Potrčale smo prema kući. Vojnici, pobunjenici i pripadnici milicija počeli su pucati na sve što se kreće. Noću su rakete parale nebo, rafali iz automatskog oružja nisu se stišavali do zore. A onda opet ispočetka. Moj otac je tada morao ponovno u Kartum, kako bi mu iz slomljenog kuka bili odstranjeni vijci i čelične pločice. No, nije mogao napustiti Wau. Noga mu se inficirala, oslabio je, a zatim ponovno pao. Slomio je i lijevu ruku. Kad su jedne noći granate i meci počeli letjeti iznad krova naše kuće, otac se od bolova nije mogao pomaknuti s kreveta. Mi smo ležali na podu, a on kraj prozora. Ostao je živ. Drugog dana naoružani su ljudi kucali na metalna vrata našeg dvorišta. Majka je užasnuto prozborila: "Zaboravila sam zaključati..." Ugasila je svjetiljku, istrčala i u posljednjem trenu okrenula ključ u bravi. No, metalni zvuk samo je izazvao reakciju. Počeli su pucati u zidove našeg doma, stakla, prozore... Zavukli smo se pod krevete, a otac je plakao od boli. Ubrzo su otišli, ali mi smo ostali tako ležati do jutra. Roditelji su zaključili da moramo otići.
NEOBIČNI ROĐACI
Otac je odlučio da ćemo krenuti prema jugu, do sela u kojem je on odrastao, daleko od glavnih puteva, pješice... Bilo mu je tek 40 godina, ali se kretao poput nemoćnog starca. Kad smo krenuli u pravcu juga, cesta je već bila puna izbjeglica. Muslimanke su bile omotane u crvene ili plavozelene marame, nubijske žene kretale su ogrnute dugačkim, bijelim velovima, kršćanke u šarenoj, iznošenoj odjeći iz Amerike... Većinu su činile žene i djeca iz mog naroda, željeli smo što dalje na jug, do granice s Ugandom... Na sebi sam imala svoju najljepšu pamučnu haljinu s cvjetnim uzorcima, kupljenu na tržnici, i plastične natikače. Ništa drugo nisam ponijela. Imala sam devet godina i nikad ranije nisam napuštala svoj grad. Moj jedini kontakt s nepoznatim svijetom bili su neobični rođaci iz udaljenih krajeva, koji bi nas znali ponekad posjetiti. Nosili su dronjke i nerijetko imali uši ili buhe. Čudili sam se teti koja je svoje prljave noge stavljala na moj krevet, ali je otac govorio da ne smijemo reagirati na njihovo ponašanje: "Oni su tako naučili, oni spavaju na zemlji, oni i ne znaju što je krevet"... Samo godinu dana kasnije, kad sam stigla u Englesku, shvatila sam kako je loše ljude prosuđivati na temelju njihova izgleda, porijekla ili socijalnog statusa. Osjetila sam to na vlastitoj koži. U Sudanu sam pripadala dobro obrazovanoj, finoj obitelji, a u Londonu ja sam bila samo primitivna djevojčica iz afričke divljine. Britanci su mi upućivali iste poglede kao i ja svojim rođacima. Bila sam neuka i neodgojena Afrikanka koja ima kožu tamniju od noći. A ljudi koji su me tako promatrali bili su iz Sudana, treća generacija imigranata, njihova je koža bila svjetlija, London je bio njihov grad.
STRAH OD LAVOVA
U prvoj noći našeg bijega majka je skuhala juhu od divljeg voća i povrća. Legle smo na zemlju, a majka je počela udarati po tlu sa štapom. "Tako ćemo divljim životinjama objasniti da se ovdje nalazimo, da smo ljudi i da nas ne trebaju uznemiravati". "A što ćemo sa zmijama", upitala sam prestrašeno. "Zmije neće htjeti pojesti malu Alek", odgovorio mi je otac. "A lavovi", ponovno sam upitala. "Ni lavovi neće tako mršavu curicu poput tebe. Spavaj sada." Sljedećeg dana ušli smo u džunglu, činilo se kao da hodamo kroz vlažnu, zelenu špilju, punu komaraca. Druge su me noći usred sna probudile kapi kiše na mom čelu. Padalo je do jutra. Osušila sam haljinu i navukla natikače, oprala zube, nastavila hodati, osjećala sam glad, nadala sam se da ćemo pronaći hranu. Već sam bila izgladnjela. Bobice i korijenje koje smo jeli noću nije bilo dovoljno, posebno ne za ljude koji hodaju osam ili devet sati bez prestanka. Stavila bih ruku u usta i počela gristi dlan... Kad se danas toga sjetim, zaplačem. Moja majka se nije predavala. Neprestano nas je pokušavala nasmijati, pjevala je šaljive pjesme, pričala o svojim nepodopštinama u djetinjstvu. Tako smo hodali dva tjedna, pokušavajući se smijati danju i spavati noću. Jednog smo dana ugledali kravu na obzoru i starca koji hoda prema nama. Otac je rekao: "Stigli smo." Ugledala sam kolibe od granja i blata. Osjećala sam se prestrašeno. Odjednom su nas okružili dječaci i počeli vikati: "Dobrodošli, dobrodošli, odakle ste..." Mislila sam da mogu odahnuti, ali su oni nastavili: "Djeca iz grada, hahaa, pojest ćemo vas žive!" Život u tom selu nije bio nimalo lagodan. Otac je bio sve slabiji. Jedno sam ga jutro pronašla u nesvijesti, na tlu. Više nije mogao sjediti ni ležati. Hodao je sporo i bolno. Na rubu sela živio je visoki čovjek, lica uvijek zamrljana pepelom, zvali smo ga divovskim duhom... Bio je vrač. Kad je vidio ranu mog oca, rekao je majci: "Doktor. Mora vidjeti pravog doktora. Ja mu ne mogu pomoći." Noga se počela raspadati. Povratak je bio neizbježan. Počele su padati obilne kiše, komaraca je bilo više no ikad. Napustili smo selo, oca su nosila dva moja brata, a i ja sam se počela loše osjećati. Boljela me glava, činilo mi se da imam igle u mišićima. "Baba", rekla sam ocu, "jako sam umorna". "Mislim da imaš malariju", jedva je progovorio.
BOLESNA SESTRA
Majka je imala jednu ampulu lijeka protiv malarije, ali je otac zaključio da ću ja sama pobijediti bolest. Bio je u pravu, premda se meni činilo da umirem. Druge noći probudio me plač sestre Adaw. Ujutro nije mogla ustati. Tresla se pod dekom, ležeći na travi. "Malarija", rekla je sada majka. Bilo je mnogo gore i majka je dala lijek sestri. Groznica je prestala, ali na mjestu uboda malaričnog komarca razvila se infekcija. Noga je natekla, otac i sestra sve su teže hodali. Nakon četiri tjedna stigli smo na rijeku Jur, nedaleko od našega grada Wau. Bila sam uzbuđena, sretna, potrčala sam sa sestrom Athieng kroz visoku travu, smijući se naglas. Iznenada, tri mladića u prljavoj odjeći, s kalašnjikovima na ramenu, pojavila su se pred nama. Najveći je imao sandale i sunčane naočale. "Tko si ti, curice?", upitao me. Nisam odgovarala. Ukočila sam se od straha. Znala sam da vojnici siluju djevojčice. Kradu djecu... Kroz glavu mi je prošlo da mene neće dirati jer im se gadim zbog psorijaze... Krenuli su prema nama, mislim da bih se upiškila od straha, ali već sam bila dehidrirala, vodu nismo pili cijeli dan. Pa ipak, osjećala sam kako život napušta moje tijelo... SPAS Spasio me glas moje majke, koja se obratila jednom vojniku: "Nisi li ti Anok Deng? Ja poznajem tvoju majku!" Vođa sa sunčanim naočalama kimnuo je glavom. "O, moj bože. Kad bi samo tvoja majka znala... Kako je?" "Moja je majka dobro, gospođo. Ona je u Kongu", odgovorio je vojnik. "Je li na sigurnom?" "Mislim da jest, gospođo." "Hoćeš li nas opljačkati?" "Ne, mislim da neću, gospođo." Na kraju smo im dali sve što smo ponijeli sa sobom. Sol, malo juhe, voće i povrće. Nisu to tražili, ali smo se sažalili. Ponijeli su mog oca i sestru preko rijeke. Mogli su nas ubiti, bez razgovora. Wau je izgledao sablasno. Kuće su bile spaljene, ceste izrovane gusjenicama tenkova. Naša su vrata bila uništena. Nepoznati su ljudi živjeli u našem domu. Otišli su nakon što je otac razgovarao s njima. Premda slab i bolestan, još je imao posebnu moć u odnosu s ljudima. No, u našem gradu njemu i sestri Adaw više nitko nije mogao pomoći. Inficirana sestrina noga je potamnjela... Iz grada se moglo izaći samo vojnim zrakoplovom. Najprije su prema Kartumu odletjeli moja sestra i otac. Nažalost, za njega je već bilo prekasno. Kasnije je majka uspjela i mene ukrcati na jedan zrakoplov. Poveo me susjed, tvrdeći čuvarima da je on moj tata. Nisam dobro poznavala tog čovjeka, bojala sam se da će me ubiti... Pilot je poletio u potpunom mraku. Tri sata oko nas je bilo posve mračno nebo. Izgledalo je kao da otkucava smrtna ura... No, bilo je to jedno drugo putovanje. Put prema novom životu.
NAROD DINKA I OBIČAJI
Svoje sam zube prala pepelom kravlje balege. Moj narod Dinka podijeljen je u klanove, koji pak određuju manje grupe. Svi bi trebali imati dovoljno zemlje i vode da hrane i napajaju svoju stoku. Dinke ne mogu živjeti bez goveda. Premda je moja obitelj živjela na rubu grada, majka je bila vlasnica 15 grla stoke. "Ne zaboravi pokupiti balegu", govorila bi mi mati prije no što bih krenula u školu. Kravlja balega za mene nije bila prljava. Doživljavala sam je kao otpatke trave i vode. Balega bi se ostavljala na sušenju, a po povratku iz škole spaljivali bismo je i tako tjerali muhe i komarce. Pepelom od te balege nekad bismo prali zube. Nismo imali četkice, pa bismo grickali drvene grančice, tako ih omekšali, i njima trljali zube i desni. Kad sam s 26 godina prvi put posjetila zubara, rekao mi je da nikad nije vidio tako lijepe i zdrave zube. Definitivno, svima mogu preporučiti pepeo od kravlje balege i drvene grančice za njegu zuba! No, nije kravlja balega jedino moje sjećanje na idilično djetinjstvo. Još dobro pamtim dječake s kojima sam se igrala, male pastire koji su čekali trenutak da krava počne mokriti i potom brzo gurali glavu ispod njezina repa. Kravlja mokraća štitila je njihovo tijelo od komaraca, ali i drugih nametnika, buha, krpelja... Svi su oni bili zdravi i lijepi. Ja sam, pak, u djetinjstvu bila ružna i bolesna. Patila sam od psorijaze i nikakvi lijekovi nisu mi mogli pomoći. Koža mi je do krvi znala biti izgrebana. Osjećala sam se posramljeno, godinama sam izgledala poput malog čudovišta. Stanje se popravilo kad sam stigla u Britaniju. Veći dio svog djetinjstva doista sam bila ružna. Sada je moja koža čista i mnogi misle da sam lijepa. No, ostala sam ista osoba. Ništa se bitno u meni nije promijenilo. Samo mi je koža ozdravila.
