Obitelj Kršić, selo Ciglane kod Bjelovara

© UNICEF/Kljajo

Kad god ne kiši, sedmogodišnja Slađana Kršić smjesti se na svoje omiljeno mjesto ispod drveta, odakle ima najbolji pogled na dešavanja u dvorištu obiteljske kuće u selu Ciglane. A stalno se nešto dešava jer je dvorište uvijek ispunjeno grajom Slađaninih šestero brace i sestara, domaćim životinjama, susjedima i prijateljima.

No Slađana ne može trčati za guskama, patkama i kokoškama kao njezini braća i sestre jer ju nožni zglobovi i problemi sa tetivama zbog cerebralne paralize, onemogućuju u samostalnom kretanju. No, ona je usprkos tome vedra i nasmijana djevojčica koja bez obzira na poteškoće uvijek pronađe način kako aktivno učestvovati u igri jer s obzirom da ne može hodati, ona puže.

“Najviše se volim igrati skrivača, jedino mi se ne sviđa što su svi brži od mene”, iskreno i s osmjehom veli Slađana Slađanina mama Ankica je za vrijeme 34-tog tjedna trudnoće sa Slađanom doživjela nezgodu kad je pomažući mužu u pomoćnim seoskim poslovima u silosu, na nju pala silaža na trbuh i rame. No trudovi su ipak krenuli 3 tjedna nakon nezgode, da bi prilikom poroda došlo do nedostatka kisika. Slađana je rođena prijevremeno, kao neurorizično dijete.

"Bilo je strašno vidjeti sve te igle od infuzije na glavi moga djeteta"

– s tugom se prisjeća Ankica.

No, nije bilo puno vremena za tugu, valjalo je krenuti dalje i roditelji Ankica i Siniša krenuli su sa Slađanom na terapije u desetak kilometara udaljeni Bjelovar.

Deveteročlana obitelj Kršić živi na kraju sela Ciglane kod Bjelovara. Ankica i Siniša Kršić roditelji su čak sedmero djece od kojih je najstariji Ivan (9), potom slijede Slađana (7), Lucija (5), Bruno (4), Petar (3), Petra (2) i najmlađa Marinela koja će uskoro napuniti godinu dana. Obitelj živi u vrlo skromnim uvjetima, jer su i Ankica i Siniša nezaposleni. Iako Siniša često obavlja pomoćne poljoprivredne poslove u selu, zapravo su im glavni prihodi od socijalne pomoći (3050 kn), dječiji doplatak (oko 3150 kn), te Slađanina invalidnina (1250 kn).

Kršićevi su vrijedni i imaju svoj povrtnjak, te perad i svinje, kako bi omogućili vlastitu hranu. Nemaju automobil i svaki odlazak u Bjelovar im predstavlja svojevrsnu avanturu jer samo do centra sela imaju hodati oko 2 kilometra. Snalaze se na razne načine; susjedi, prijatelji, čak ponekad i taksi jer je Slađanina terapija zahtjevala česte odlaske u grad.

@UNICEF/Kljajo

No, bez obzira na nedostatak novaca, ne postoji nedostatak topline i ljubavi u domu Kršićevih. Iako je mama glavna u brizi oko Slađane jer ju treba nositi i presvlačiti, svi ukućani pomažu, a najviše stariji brat Ivan koji je završio drugi razred I. osnovne škole Bjelovar – područne škole Ciglane .

U 2 km udaljenu školu vozi se biciklom i jako je sretan što živi na selu. “ Ne bih volio živjeti u Bjelovaru jer na selu mogu imati životinje, i mogu se igrati vani u dvorištu, veli Ivan ponosno pokazujući koke, guske i patke. On mašta o tome da postane policajac kad poraste, jer mu se sviđa policijski posao i to što policajci ne moraju biti odlikaši u školi, objašnjava Ivan koji ne voli baš puno učiti i sasvim je zadovoljan dobrim uspjehom. On je za sad jedini školarac u obitelji, a na jesen će mu se pridružiti i Slađana, koju pak jako veseli polazak u školu, iako još ne zna slova.

Slađana je na svom omiljenom mjestu ispod drveta u dvorištu dočekala najdraži poklon do sada – svoju prvu školsku torbu, koju joj je darovala njezina pedijatrica iz Bjelovara dr. Marija Čatipović koju podjednako vole i djeca i roditelji iz Bjelovara i okolice. Slađana će krenuti na redovnu nastavu po prilagođenom programu. Još nije riješeno pitanje prijevoza do škole, no ono što je sigurno je da će do jeseni Slađana dobiti svoja prva invalidska kolica koja je uspjela isposlovati Slađanina fizijatrica.

>> Skrb za prijevremeno rođenu djecu

>> Rana intervencija

>> Uključivanje djece s teškoćama u školu

Updated: 28 siječnja 2016
  • Share