unicef.hr koristi kolačiće (eng. “cookies”) kako bi Vam omogućio bolje korisničko iskustvo. Više o upotrebi kolačića saznajte ovdje.

Slažem se

Samo se srcem dobro vidi

DCeglec/UNICEF

Dječji smijeh uvijek se čuje iz kuće Luetićevih. U velikoj obitelji nikada nije dosadno. 

U mladosti mnogi sanjaju o tome da će jednoga dana pružiti toplinu obitelji djetetu iz doma. Takvu je želju osjećala i Sanda. Prvi put se s djecom koja odrastaju u domu susrela kao djevojčica na školskom izletu. Kasnije, kao djevojka, posjećivala je djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi u domu preko vjerske udruge. Mužu Matku, tada dečku, rekla je da bi željela da jednoga dana otvore svoj dom i srca za dijete koje treba obitelj.

„Onda je došlo četvero naše djece. Prvo troje jedno za drugim. Kad sam rodila četvrto dijete, našu Angelu, bila sam baš u nekom blaženom stanju. Vidjela sam kako se brinemo o njoj, da je uzmemo čim zaplače, da smo za svoju djecu tu ne samo mi roditelji, nego i bake, djedovi, tete, cijela obitelj. I stalno sam mislila na djecu u domu koja to nemaju, a svako dijete treba imati nekog svog. Stalno me to kopkalo”, kazala nam je Sanda.

Suprug Matko se dvoumio. Već su imali četvero svoje djece, od kojih je jedno dijete s teškoćama. Ipak, odlučili su se prijaviti za udomiteljstvo i prošli su edukaciju. Prije tri godine dobili su poziv iz centra za socijalnu skrb. Sanda kaže da pamti svaku sekundu tog dana: „Bio je petak ujutro. Muž i ja pili smo jutarnju kavu kada je telefon zazvonio. Javili su nam da će nam poslijepodne dovesti djevojčicu. Znam da smo brzo išli sklapati dječji krevetić, pripremiti sve za njezin dolazak. Ivana (op. a. ime promijenjeno) je tada imala godinu i pol.”

„Prvi dani bili su pomalo stresni”, priznaje Sanda. Već prvu noć završili su kod liječnika. Ivana je imala atopijski dermatitis o kojem se nije vodila briga. Na nogicama je imala rane. Uz lijekove je za nekoliko dana sve prošlo. Počela je mirno spavati, nije plakala. „Sve je”, kaže, „sjelo na svoje mjesto.”

DCeglec/UNICEF

"Ivana je baš posebna. Izuzetno je bistra, ima nevjerojatnu energiju – kad je ona u prostoriji, sve pršti od te njezine energije, radosti, života. Uživamo gledajući je."

Kada su odlučili postati udomitelji, razgovarali su sa svojom djecom kako bi ih pripremili za to da će dobiti još jednog člana obitelji. Djeca su bila otvorena srca.

Ne vidim razliku između Ivane i ostalih sestara i brata. Mislim da čovjek to ne može razumjeti dok sam ne doživi. Pazim na dvije najmlađe kad se igraju vani, učim ih voziti role. Naravno, nerviraju me nekad kad mi ne daju mira, klasika. Mi smo jednostavno – obitelj”, podijelila je s nama Domina (16), najstarija kći Matka i Sande.

„Dom”, kaže Sanda, „nije prirodno mjesto za odrastanje.” Dinamika života u obitelji, svakodnevne stvari, ljubav i podrška vrijednosti su i vještine koje dijete, smatra Sanda, može dobiti samo u obitelji:

„Ljudi možda imaju neku kočnicu u sebi, ali čovjek treba slušati srcem. Moramo svi zajedno napraviti sve što možemo da djeca ne odrastaju u domovima za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Toplinu obiteljskog doma institucija ne može dati. Ne treba se bojati. Tko to osjeća u svom srcu, ima tu želju, ne treba je zatomiti. Treba poslušati srce i krenuti tim putem. To je velik blagoslov. Uz naše četvero djece, Ivana je donijela dodatnu radost u našu obitelj. Nama je kuća uvijek bila puna, ali s njom je još punija.”

Updated: 27 kolovoza 2018
  • Share