Gdje mnogi vide teškoće, mi vidimo mogućnosti

– poručuju šestogodišnji Adrian i njegova mama Martina.

Za njih dvoje zaista se može reći da su tim koji pobjeđuje. No, ne bez teškoća i velikog truda. Taj veseli dječak rođen je s De Morsierovim sindromom, cistom na mozgu i sljepoćom, no to su saznali tek nekoliko mjeseci nakon rođenja i, prema riječima mame Martine, na potpuno neprimjeren način. Upornost i iscrpljujuća potraga za boljim i jasnijim uputama što treba učiniti za svog Adriana, mamu Martinu odvela je do specijalista i zdravstvenih djelatnika koji su im pružili odgovarajuću podršku.

"Mi roditelji zaista cijenimo i trebamo riječi podrške. Trebamo samo da stručnjaci koji se bave našom djecom izdvoje par minuta za koju lijepu riječ, za savjetovanje, informaciju, a ne, kako se često događa, da ih moramo ‘loviti za rukav’ i na hodniku slušati priopćenje djetetove dijagnoze"

– ističe Martina, dodajući da se morala prilično truditi za dobivanje bilo koje informacije o Adrianovom stanju i koracima koji su potrebni da mu omogući najbolje što može.

Danas Adrian ide u vrtić tri dana u tjednu, a početno nesnalaženje i frustracije, zamijenilo je veselje i druženje s vršnjacima. Nažalost, pohađanje vrtića mnogoj djeci s teškoćama u razvoju u Hrvatskoj nije dostupno.

„Imati dijete s teškoćama u razvoju uglavnom još uvijek znači veliku borbu s društvom i sustavom koja iziskuje puno energije i strpljenja”, rekla je mama Martina, dodajući: „Mislim da je jako važno uključivanje svakog djeteta, a posebno djeteta s teškoćama u razvoju, u vrtić. Od toga su na dobitku sva djeca. Ona su bez predrasuda i divno ih je gledati kako pomažu drugima, kako se zajedno igraju. To je vrlo važno iskustvo koje će dalje ponijeti sa sobom u život. Adrian je svakako dobio puno odlaskom u vrtić, a to se primjećuje u njegovom pozitivnom razvoju.

Odgajateljice su brzo naučile kako pristupiti Adrianu i kako ga uključiti u igru s drugom djecom.” Adrianov i Martinin raspored je ispunjen gotovo svakodnevnim terapijama, a nađe se vremena i za odlazak u kazalište i jedno od najvećih Adrianovih zadovoljstava – sviranje australskog instrumenta didjeridua u Udruzi roditelja Puž . Martina poručuje svim roditeljima da se ne predaju i traže podršku te s ljubavlju ističe:

"Presretna sam što imam Adriana i ponosna sam na sve što on može i zna. Meni je on najljepše, najpametnije i najbolje dijete na svijetu.

A moram reći i da sam ponosna na samu sebe jer sam uza sve prepreke uspjela studirati i, uz to što sam samohrana majka djeteta s teškoćama u razvoju, uskoro ću biti dipl.ing. agronomije.

Nadam se da će naša priča pružiti nadu svima koji se nađu u sličnoj, nezavidnoj situaciji."

<< Podrška vrtićima

>> Rana intervencija

Updated: 25 siječnja 2016
  • Share